Brgujski zvončari i mačkare
Tradicija na koju su Brgujci posebno ponosni jesu zvončari. Radi njegovanja te tradicije u Brgudu je početkom 1998. godine osnovana udruga „Brgujski zvončari i mačkare“, s ciljem njegovanja i očuvanja kulturnih tradicija i običaja Brgujskog kraja, posebice zvončara i mačkara.
Najstariji zapis o Brgujskim zvončarima predstavlja njihova fotografija iz 1921. godine snimljena na Mučićima. Brgujski zvončari su oduvijek vrlo cijenjeni, ističu se svojom odjećom, načinom kretanja i zvonjenja, te brojnošću.
Danas opremu brgujskog zvočara čine bijele hlače sa crvenom trakom na rubu (zvončarske brgeše), karirana košulja (zvončarska košulja), vojničke čizme (zvončarske škornje), šešir visoko opleten grančicama jele i gusto ukrašen cvijećem napravljenim od krep papira (zvončarski klobuk), ovčja koža kojom je zvončar ogrnut i na čijem repu se također nalazi cvijet od krep papira (koža), te šarenim rupcem koji je dijagonalno presavijen i koji se nalazi iznad ovčje kože na leđima zvončara na način da su njegovi duži rubovi vezani oko njegovog vrata (zvončarski facol), te tri zvona na leđima i bokovima zvončara koja su konopom čvrsto zavezana za njegov struk (zvonci). U ruci zvončar nosi baldu (baltu) - predmet od drva u raznim oblicima – od bata, sjekire do raznih stiliziranih figura, kojima maše tijekom hoda i izvođenja kola.
Ispred zvončara „nosi se maj“. Majom se naziva dugačka olistala grana bambusa, koju nosi mladić koji nije zvončar i koji skače lijevo-desno ispred zvončara i tom granom najavljuje zvončare i razmiče gledatelje kako bi osigurao dovoljan prostor za široko kretanje zvončara. Prvih nekoliko godina, nakon 1968. godine, maj je bio od grane božikovine (Ilex aquifolium).
Zvončari i maškare idu na pohod kroz mjesta našeg okruženja (Zaluki, Brešca, Mučići, Permani, Ružići, Poljane, Permani, Mali Brgud) pretposljednje nedjelje u vrijeme mesopusta i to sa tri skupine: zvončari (veliki zvončari), mići zvončari (djeca od 3 godine nadalje) i mačkare. Zvončari se kreću u parovima (osim u prvom i zadnjem redu u kojemu su u redu po tri zvončara), u specifičnom širokom hodu, na način da se udaljavaju jedan od drugoga i potom približavaju da bi se na kraju sudarili ramenom jedan s drugim (kračali su se). Danas to kračanje nije grubo i silovito kao nekada kada je cilj bio što jače se sudariti s partnerom jer je na taj način svaki od njih dokazivao svoju snagu. Kod odlaska iz Brguda plešu i kola (na mjestu sakupljanja kod Šorske kuće, na ravnici i pul Barezinove kuće).
Kod zadnjeg kola, mještani za zvončare, maškare i posjetitelje organiziraju i ispraćaj sa kuhanim kupusom, kobasicama, zarebrnjakom, kuhanim vinom, sokovima, čajem, kavom i kolačima). Na isti način, sa zakuskom i pićem, dočekuju ih i u svim mjestima kroz koja prolaze i kod kojih oni domaćinima izvode i svoje kolo.
Dugi niz godina, posebna atrakcija je njihov doček i ispraćaj iz restorana Stara pošta (u Permanima) gdje im je organiziran ručak, nakon kojeg oni izlaze iz restorana na način da u trku preskaču 6 stepenica na ulazu i iz tog trka formiraju svoje kolo, te se potom vraćaju u Veli Brgud kroz Mali Brgud. Prije Stare pošte, od 1968. godine skokovi su bili preko nižeg stepeništa u gostioni Zora na Mučićima.
Za zvončara bi bila velika sramota da padne nakon skoka (nije sramota i nitko neće zamjeriti zvončaru da ne skoči ukoliko cijeni da to neće moći izvesti), također bi bila velika sramota kada bi se zvončar napio ili se na pohodu ponašao nedolično). Zvončare pripremaju za pohod njihove majke, supruge ili djevojke, pa bi bila sramota i za one koje su pripremile zvončarski klobuk, ako bi s njega ispali cvjetovi ili bi se opletene grančice jele razvezale ili bi ispale .
Pored toga, zvončari uz svoj glavnog pohoda, u druge subote ili nedjelje tijekom pusta odlaze i na jednu ili dvije smotre ili gostovanja (u Matulje, Novi Vinodolski, Crikvenicu, na Riječki karneval, Čakovec, u Ptuj i drugamo).
Zvončare oduvijek prate i mačkare (stariji nazivi šeme, krabulje), koji pod raznim maskama, te parodijama raznih aktualnih tema i plesom uveseljavaju publiku. Posljednjih 20-ak godina najvažniji dio mačkara je skupina mladih djevojke i žene.
Na dan Pusta, „kada se pobiraju“ jaja, njih sakupljaju samo maškare, dok su do II. svjetskog rata njih sakupljali jedino zvončari. U zvončarskoj opremi, na dan Pusta nije niti jedan zvončar.
Današnji zvončari se bitno razlikuju zvončara prije 100 godina.
O tom najstarijem razdoblju svjedoči jedino zapis Ive Jardasa sačinjen 1951. godine, po pričama starih Brgujaca koji su opisivali vrijeme svoje mladosti, početak 19-og stoljeća.
Brgujski zvončari nosili su tada bijele mornarske hlače, mornarske majice kratkih rukava sa crnim i bijelim prugama. Na leđima je bila ovčja koža, a zvončari su na licu imali i masku od tkanine (za razliku od Halubaljskih zvončara koji su od tada pa do danas na glavi imali maske od životinjske kože), te u rukama baldu. Maska je nestala iz opreme zvončara u svim mjestima koja su se našla na teritoriju koje je okupirala i kasnije pripojila Italija (uz Brgud, tu spadaju i Rukavac, Zvoneća, Mune i Žejane), jer vlasti nisu dozvoljavale da pripadnici zvončarskih grupa imaju sakrivena lica.
U zvončarskoj skupini je bio i vrag, maskirani mladić koji je u čarapi imao pepeo s kojim je posipao žene koje su gledale zvončare.
U ovom prvom periodu, su i mjesta kamo su pohodili zvončari bila bitno drukčija nego danas.
Zvončari su odlazili svaku pusnu nedjelju u drugo mjesto, uvijek popodne (zapisano je da su odlazili na Zvoneću, Rukavac i Mučiće).
Na predzadnju pusnu nedjelju (Lontašnja nedilja), zvončari su se kretali isključivo po Velom Brgudu, svirajući i pjevajući, išli su od kuće do kuće i skupljali prilog (pobirali mantinjadu). Svaka djevojka u čiju su kuću došli dala bi im nekoliko novčića, od kojih bi mladići kupili „ćoku“ – ukrase kojim su kitili mjesta gdje se održavaju plesovi u selu (pletene trake od papira, lampioni i sl.) te na dan pusta organizirali djevojkama večeru.
Na dan pusnog ponedjeljka, zvončari Velog Brguda, Zvoneće i Rukavca dolazili su na Mučićevu ravan, tu su plesali „pokoru“ (danas kolo), gurali se jedni u druge leđima i bokovima i radili si razne nepodopštine (ali se nikada nisu potukli). Tada su svi zvončari imali i pepeo u čarapi kojim su posipali žene koje su ih dolazile gledati.
Na sam dan Pusta, zvončari ponovno obilaze Brgud, s time što dvojica od njih sakupljaju prilog od jaja, od kojih će se napraviti večera za zvončare na Pepelnicu. Za večeru se je jela pržgana juha (juha od zaprške, s umućenim jajima koja su se u toj juhi kuhala ) i razna jela od jaja (jaja na salatu, kajgane i sl.), obzirom da se na taj dan nije smjelo jesti meso.
Biti zvončar tada je bila posebna čast, pa se je smatralo da mladić koji nije nikada bio zvončar neće niti naći djevojku (aš mu nič fali).
U pusne dane, za zvončare je u svakoj kući moralo biti olita (slatke krvavice u svinjskom crijevu) i presnaca (pečena smjesa starog kruha, krumpira (ponekad i riže), grožđica (negdje i poprženog luka) zamiješana sa maslacem i mlijekom). Danas više zvončare ne ispraćuju olita, a presnac se nakon dugogodišnjeg izbivanja ponovno vraća, ali u receptu koji ni blizu ne sliči nekadašnjem siromašnom kolaču.