Starinski kanat

U prošlosti su muškarci često boravili u seoskim gostionama, tzv. oštarijama. Tamo su pili vino i pjevali. Najčešće su u neko doba noći zajednički odlazili doma iz oštarije, kako bi otpratili jedni druge, te kako bi putem još zapjevali. Već pri izlasku iz oštarije još su jednom svi zajednički zapjevali, a nakon toga podijelili su se s obzirom na područje u kojem im se nalazi kuća, odnosno s obzirom na smjer u kojem će krenuti kući. Tako su se najčešće formirale 4 skupine: Dolinjci (oni koji žive u donjem dijelu sela), Gorinjci (oni koji žive u gornjem dijelu sela), Štambulijci (oni koji žive u ulici Štambulija) i Pelinari (oni koji žive u dijelu sela koji se zove Pelin). Pjevali su na svakom uglu na kojem su se morali rastati. Tako su Dolinjci i Pelinari zajedno zapjevali Na ravnici (mjesto u središtu sela), gdje su se rastali. Nadalje, ako je ostalo još nekoliko pjevača od svake spomenute skupine, oni su ponovno pjevali na mjestu njihova rastanka, sve dok nisu preostala samo dva pjevača, koji su otpjevali posljednju pjesmu. No, nije se pjevalo samo u oštarijama, pjevalo se je i u različitim svakodnevnim situacijama. U prošlosti, kažu, bio je običaj pjevati vraćajući se kući nakon košnje ili obrađivanja zemlje, kako bi se time iskazalo zadovoljstvo usprkos napornom radu. Osobito je bilo važno pjevati u takvoj situaciji, ukoliko je osoba na tom poslu bila u ulozi unajmljenog radnika (težaka), čime pokazuje da se puna želuca vraća sa plaćenog posla (žurnade). Važno je naglasiti kako to nije bilo klasično pjevanje, koje uobičavamo i danas čuti. Riječ je o kantanju po starinski. Mještani koji se još uvijek sjećaju tog pjevanja, reći će kako je to bilo nešto doista posebno. Opisujući način pjevanja, rekli su kako su se riječi u tom pjevanju teško razumjele i kako je za takvo pjevanje karakteristično „natezanje“. Također, dodali su i to da je samo jedan pjevač započeo pjevanje, a drugi su se na njega nadovezali. Dakle, riječ je o pjevanju, službeno zvanom bugarenje, koji je u Velom Brgudu počeo izumirati 70.-80. godina. 

 Bugarenje je tradicijski dvoglasni stil pjevanja koji se izvodi skupno, a među hrvatskim stanovništvom u prošlosti je bio raširen na Ćićariji, u Žejanama i Velom Brgudu. Osnovni napjev netemperiranog pjevanja izvodi jedan pjevač, na kojeg se kasnije nadovezuju drugi. Pjevanje je obilježeno dvama glasovima u međusobnom odnosu netemperiranih uskih intervala sekunde i umanjene terce s unisonim trenutcima te dugim unisonim završnim tonom, gdje se dodatno jedan od dvaju glasova spušta za sekundu ili umanjenu tercu. Glazbenici koji su u Ćićariji istraživali ovakvu vrstu pjevanja, zaključili su kako je ritam ovakvih napjeva parlando rubato, a tekstovi su lirsko-epskog sadržaja na štokavici ili čakavici. Najčešći metrički oblici su šesterac, osmerac, deseterac i dvanaesterac. Među glazbenim teoretičarima prevladava mišljenje da je bugarenje u Istru stiglo s dinarskog područja, u 14. st. s dolaskom novog stanovništva iz krajeva uz tursku granicu. No, to nije utvrđeno pa postoji  i pretpostavka da je bugarenje stariji stupanj razvoja dvoglasja u istarskoj ljestvici.  Riječ bugariti znači tužno pjevati, tužiti, žaliti. Izraz bugarenje za ovakvu vrstu pjevanja u stručnu su terminologiju prvi unijeli Ivan Matetić Ronjgov i Slavko Zlatić. Ipak, mještani Velog Brguda ne koriste taj izraz, već se služe izrazom kantanje po starinski. Iako pjesme takvog karaktera zvuče tužno, mještani su rekli kako se po starinski nije običavalo pjevati na sprovodima nego se je njima izražavalo zadovoljstvo. 

 Nažalost, bugarenje u Velom Brgudu je izumrlo, a znali su ga izvoditi mještani rođeni do dvadesete godine prošlog stoljeća. Bugarili su muškarci i žene, ali nikad ne zajednički. Među posljednjim ženama koje su bugarile i kojih se mještani prisjećaju bile su: Milena Šorska (Afrić), Marija Brajdarova (Bratović), Marija Carova (Radan), Marija Jurišova (Ujčić), Pepa (Josipa) Matužova  i  Jovana Juričićova.

Među posljednjim pjevačima koji su znali po starinski kantat bili su: Tone Starajčov (Afrić), Venko Kunšiljerov (Afrić), Ive Kruljčićov (Brižan), Jože (Josip) Kruljčićov (Brižan), Frane Jurećov (Hrvatin), Ive Carov (Radan), Jože Lucićov (Radan), Juro Carov (Radan), Mate Pavićov (Radan), Vice Lucićov (Radan). 

Mještani se sjećaju još nekih stihova pjesama koje su Brgujci znali pjevati: 

„Oj javore, zelen bore

'ko mi raste na sred gore“

Te stih druge pjesme:

„Ona je rožice meni obećala“ 

Prisjećajući se njihovog pjevanja, kazivači nadodaju: „Kad su oni zakantali, to je cel Brgud poslušal!“

Od svih nabrojanih pjevača, najduže je poživio Jože (Josip) Kruljčićov (Brižan), koji se je nakon smrti svojih brgujskih pjevača pridružio pjevačima iz Zvoneće, koji su također kantali po starinski. Osamdesetih su godina pjevali u sklopu KUD-a „Učka“ te je njihovo pjevanje ostalo zabilježeno na audio kazeti.