Općenito Veli Brgud

Veli Brgud je srednjovjekovno mjesto, koje se prvi puta spominje u pisanim dokumentima 1400. godine. U selu su nađeni franački mač i koplje koji su datirani u 9-10. stoljeće, što upućuje da je naselje postojalo i 500-400 godina ranije.

Kroz povijest se spominje sa imenima: Bergud, Wergut, Gross Bergut, Gross Wergut, Bergud major, Veliki Bergud, Brgud, Veliki Brgud, Bergut Grande i danas Veli Brgud.

Ime potječe od latinske riječi za šikaru: vigultum, a označavalo je područje na kojemu je smješteno: šikara i pašnjaci sa pojedinačnim stablima (u stručnoj šumarskoj terminologiji ono označava nisku, sitnu šumu panjaču na pašnjacima). U vrijeme Kastavskog statuta (1400.), tim imenom označavali su se i pašnjaci koje se je posebno čuvalo i na kojima nije bila dozvoljena sječa a ni ispaša od „Blagovešćenja bogorodice do Rojstva Isusova“.

Tijekom srednjeg vijeka spada pod feudalnu vlast Gotnika (u 15-om stoljeću važan dvorac utvrda kraj današnjih Zabiča u Sloveniji, prvotni dvorac služio je kao obrana od turskih prodora i izgorio je u požaru početkom 16-og stoljeća. Nikada nije obnovljen već su njegovi gospodari izgradili drugi, mnogo manji i skromniji objekt u samom selu Zabiče).

Brgud je do 19-og stoljeća bio najveće mjesto Krasa i među najvećim mjestima Kastavštine i Liburnije (od njega su bili veći samo Klana, Kastav, Volosko i Lovran), a do 18-og stoljeća bio je i na važnoj državnoj cesti koja je preko Ćićarije povezivala Koper sa Kastvom i Rijekom, no nikada nije prerastao u gradsko središte.

Kao zatvorena, samodostatna, ruralna urbana sredine, do 20-og stoljeća zadržao je mnogobrojne običaje i osobitosti bitno različite od naselja u njegovom neposrednom okruženju: od govora (enklava čakavske ikavice u moru čakavske ekavice kojom govori šire okruženje), običaja vjenčanja, krštenja, praznovanja i dr..

Bez površina koje se mogu jednostavno urediti za poljoprivrednu obradu, Brgujci su stoljećima krčili kameniti teren, zidali suhozide radi dobivanja ravnih površina u kojima su formirali njive i dolce donoseći na svojim leđima u njih zemlju, te ograđujući iste, pa oko mjesta postoji više od stotinu kilometara takvih suhozida, koje nažalost više od 50 godina nitko više ne održava i obnavlja. Nekadašnje njive i dolci danas su većinom zarasli u šume i šikare.

Tradicionalno okrenut poljoprivredi za vlastite potrebe, Brgud je stvorio nadaleko poznat, te i danas po svojoj kvaliteti posebno cijenjen crveni kupus.

Do polovice 19-og stoljeća Brgujci su i ovčari nomadi, koji u zimskom periodu pasu ovce na jugu Istre, nakon toga uzgajaju krave radi prodaje mlijeka u Opatiji (tridesetih godina 20-og st. u Brgudu je bilo preko 600 krava, više nego stanovnika, dok danas više nema niti jedne).

Da bi uz škrtu zemlju mogli preživjeti, Brgujci su postali cijenjeni majstori za zidanje kamenom, proizvodnju vapna (japleničari), zaprežni prijevoz (kirijaši) a u karbunicama su proizvodili i potom prodavali ugljen. Bili su vrsni obručari čiji su drveni obruči bili na brojnim bačvama od Dalmacije do Istre i Kranjske. Za svoje potrebe izrađivali su i sav drveni alat, pleli koševe (oprtalni koš, koš za voz) i dr.

Žene su svakodnevno nosile na leđima mlijeko i druge proizvode na prodaju u Opatiji i do zapadnih dijelova današnje Rijeke (15-20 km).

Težak život sela, stvorio je potrebu da se strogo pazilo da se bračne veze održavaju samo unutar mjesta kako zemlju ne bi mogli nasljeđivati i stjecati stranci (u 19-om stoljeću je 94,8% svih brakova bilo između mještana). Ovo je za posljedicu imalo pojavu genetske bolesti, povišenog očnog tlaka i sljepoće koja je time uzrokovana i koja je u medicini poznata kao Glaucoma Mune-Brgud. I danas je bolest prisutna kod brojnih mještana, no njenim lječenjem spriječava se pojava sljepoće.

Težinu života u stara vremena, ocrtava podatak da je u 19-om stoljeću prosječna životna dob u V. Brgudu iznosila samo 24,8 godina (48 % svih rođenih umrlo je prije navršenih 5 godina života), te da su najveći uzrok smrti bile zarazne bolesti.

Nagli demografski rast polovicom 19-og stoljeća, te glad koja je potom zavladala, dovela je do toga da je početkom 20-og stoljeća, više od 30% stanovnika emigriralo u Ameriku, gdje su mnogi zauvijek i ostali.

Zaštitnik mjesta su sveti Kuzma i Damjan, koje se štuje u spomen na žrtve kolere iz 1885. godine.

Iako veći dio mjesta predstavlja kulturno dobro, kao zaštićena povijesna ruralna sredina, stambena izgradnja tijekom 20-og stoljeća gotovo je u cijelosti promijenila sliku mjesta, te je iz starih vremena ostalo sačuvano malo objekata.

Današnji Veli Brgud je moderno, mirno mjesto, ugodno za život, u kojem malo stvari podsjeća na njegovu bogatu i tešku povijest. Njegovi stanovnici žive od prihoda koje ostvaruju radom u okolnim većim centrima (ugostiteljstvo, trgovina, turizam, obrti, industrija i sl.). Nekadašnja najvažnija grana, poljoprivreda, danas je prisutna u malom broju domaćinstava, proizvodnjom tradicionalnih kultura za vlastite potrebe (kupus, krumpir, luk, češnjak, salata i sl), prvenstveno kao hobi kojim se održava nekadašnja tradicija. Na to ukazuje da se danas ne obrađuje niti stoti dio nekadašnjih poljoprivrednih površina.

Ponosni na svoju povijest i tradiciju, te u želji da se dio toga sačuva i pokaže budućim generacijama, Brgujci posebno cijene i njeguju tradiciju proslave Kuzmove u kojoj se kroz manifestaciju „Brgud po starinski“ prikazuju običaji i alati od prije 70-ak godina, te u vrijeme mesopusta – Brgujski zvončari i maškare koji su na glasu po svojoj kvaliteti i brojnosti.