TEŽAK ŽIVOT TIJEKOM 19-OG STOLJEĆA

Danas je vrlo teško shvatiti težinu života u proteklim stoljećima, jer na život gledamo kroz današnji standard, način života i tehnološka dostignuća, pa o vremenu kada su ljudi živjeli bez struje, u mizernim higijenskim uvjetima, najčešće gladni, često gledamo romantičarski i s nostalgijom, nesvjesni da smo izuzetno sretni što ništa od života u tim vremenima nismo morali iskusili.

Zbog toga je najbolje prikazati podatke o životu u Velom Brgudu tijekom 19-og stoljeća kroz podatke koje nam daju knjige rođenih, knjige umrlih, stare novine i drugi sačuvani dokumenti.

Do druge polovine 19-og stoljeća većina kuća bilo je pokriveno slamom. Stambene kuće sastojale su se u pravilu od jedne prostorije (4 x 4 m) u kojoj se je nalazio otvoreni kamin sa napom iznad njega, koja je služila da toplina dima ne podigne žeravice do slamnatog krova i sve bez dimnjaka kako bi se spriječilo nastajanje požara. Kuće nisu imale ostakljene zatvorene prozore kao danas, već samo male otvore u zidu (do 50-ak cm visine i 40-ak cm širine) koje su bili prekriveni krpom. Kroz te „prozore“ i vrata izlazio je dim iz kuća) i ulazio svježi zrak. Stol, nekoliko klupa ili stolica, te stalaže na zidu ili na podu u koje se odlagao kuhinjska oprema i posuđe širine i visine 40 x 50 cm). Iznad kuhinje, u prostoru ispod slamnatog krova bila je spavaća soba u kojoj su spavali roditelji (na slamarici, komušini ili kasnije na doma rađenim madracima od vune). Djeca su spavala u sjenicima iznad štale (koji se u Brgudu zovu „na podu“). Kuhinje su bile osvjetljene vatrom iz kamina, svijećom, lojanicom, a kasnije puno sigurnijim petrolejskim lampama. U kućama nisu postojali sanitarni čvorovi, a tek krajem 19-og stoljeća se kroz nastojanje Općine Kastava nameće potreba gradnje poljskih WC-a u blizini kuće (građeni od drva ili pletene slame iznad rupe iskopane u zemlji u kojoj se je taložio izmet). Kod većih kuće koje su u prizemlju imale više prostorija, stambeni prostor uvijek je bio samo jedna prostorija – kuhinja, dok su ostali prostori bili štale u kojima se je držala stoka i koji su od kuhinje bili djelomično odvojeni tankim zidom od pletera i zemlje. Podovi su bili pokriveni zemljom, a stropove su činile daske na gredama iznad prizemlja. Voda za kućanske potrebe, ali i za stoku, donosila se je iz tri javne lokve u okolici sela (tek krajem stoljeća izgrađeno je prvih 14 cisterni za vodu u kojima se sakupljala kišnica, dok je prva javna cisterna za vodu izgrađena je 1908. godine), na kojima je slobodno pila i stoka i divlje životinje. Vodu su nosile žene na leđima u drvenim posudama, brentama (30-50 lit).

Uvjeti života bitno su se poboljšali nakon što su slamnati krovovi zamijenjeni kanalicama (žlipcima). Prizemnice se pretvaraju u jednokatne kuće koje dobivaju prave prozore, podovi su od betona ili kamenih ploča, sa žbukanim stropovima ispod drvenih greda, a dobivaju i dimnjake (nestankom slame bitno je smanjen rizik od zapaljenja krova). Veličina stambenog prostora se bitno širi, jer kuće dobivaju prave spavaće sobe za sve članove obitelji, a i dodatne pomoćne prostore. Štale nestaju iz stambenih zgrada ili ako postoje, prostori se odvajaju čvrstim zidom koji onemogućava da u stambeni dio prodiru mirisi i muhe iz štalskog dijela, ili prizemni prostor postaju štala a kat se cijeli pretvara u stambeni prostor sa odvojenim vanjskim ulazom.

Česti požari zgrada uzrokovani zapaljenjem slamnatih krovova (novinski članci zabilježili su dva veća požara: 1854. godine kada je izgorjelo 10 stambenih zgrada odnosno sa štalama 20-ak objekata, cijelo sjeverozapadni dio sela Slavićov brig, i 1859 godine kada je izgorjelo 40 kuća), te glad i bijeda koju su izazivale elementarne nepogode koje bi uništavale ljetinu ili stoku (suše, tuče, najezde skakavaca, jake zime, propast vinove loze – peronospora i filoksera i dr.) dodatno su otežavali ionako težak život stanovnika tog vremena.

Poboljšanje životnih uvjeta tijekom 19-og stoljeća dovelo je do izuzetno velikog porasta broja stanovnika, a male obradive površine te stradanja ljetine, pomori stoke i bolesti trajnih nasada - do velike gladi i bijede koja je krajem 19-og stoljeća i početkom 20-og stoljeća primorala 36% stanovnika (269 od 733) da napusti Veli Brgud i potraži bolji život u Americi. Iako su u Americi mnogi od njih stradali u teškim uvjetima rada u rudnicima, željezarama i šumama, pomoć koja je iz tih izvora dolazila u Veli Brgud, te povratnici iz Amerike i njihova ušteđevina osigurali su preživljavanje njihovih obitelji u Velom Brgdu u 20-om stoljeću.

Sve aktivnosti u poljoprivredi i u šumi obavljale su se isključivo teškim fizičkim radom svih na selu. Posebno je bio težak život žena, koje su obavljale sve kućanske poslove i vodile brigu o djeci, o stoci u štali i u dvorištu, na njivama su sadile, sijale, kopale i okapale te na svojim leđima u pletenim koševima (oprtalni koš) prenosile gnoj za njive, urod s njiva i vrtova, a u koševima za sijeno – sijeno ili u velikim jutenim plahtama sijeno i suho lišće za ispod stoke).

U to vrijeme je ideal ženske ljepote, bilo to da li je žena krupna, jaka i izdržljiva. U takvim uvjetima su već i djeca od 6-7 godine života bili značajna ispomoć, jer su vodila stoku na ispašu i brinula o njoj do povratka u štalu. Nakon što je u Velom Brgudu 1883. započela s radom škola, bilo je mnogo primjera da su roditelji djeci branila pohađanje škole zbog obaveza oko čuvanja stoke.

Život u ovakvih uvjetima bio je uzrok stalnih epidemija, oboljenja i vrlo velike smrtnosti.

Tijekom 19-og stoljeća u Velom Brgudu je rođeno 2.424 djece, a umrle su 1.923 osobe.

Obitelji su imale od 6-7 do 15-ero i više djece, jer je zbog izuzetno visoke smrtnosti to bio jedini način da roditelji osiguraju da će odraslu dob dočekati 2-3 djece. Ovo je u drugoj polovici stoljeća izazvalo demografsku eksploziju i nagli porast stanovništva, jer je poboljšanja zdravstvenih uvjeta (pravila o higijeni kod držanja stoke, obveza gradnje poljskih WC-a, upute o načinu suzbijanja epidemija, obvezno cijepljenje djece i sl. mjere koje je provodila javna vlast) dovelo je do toga da je broj stanovnika do kraja stoljeća porastao za 2/3, tj za 501 osobu.

Od svih umrlih, čak 53,7% bila su djeca prije navršene 10-e godine života, što rezultira i nevjerojatnim podatkom da je prosječna životna dob iznosila svega 24,8 godina (danas je u svijetu očekivana životna dob preko 72 godine). Po dobi umrlih, djeca do navršene 1 godine života činila su 23,2%, djeca od 1 do 5 godine 23,9%, a djeca od 5 do 10-e godine života 6,4%.

Tijekom 19-og stoljeća zabilježeno je 30-ak epidemija (boginje, groznice, tifus, kolera, diaree, dizenterije, šarlah i sl.), u kojima je prosječno umiralo od 5 do 20-ak osoba. Izuzetna jaka epidemija kolere od 23. lipnja do 22. kolovoza 1855. godine odnijela je 72 života s 39 kućnih brojeva (pri čemu je na 1 kućnom broju umrlo 6 osoba, na dva po 4 osobe, a na 7 po tri osobe, dok su na ostalimj brojevima umirale od 1 do dvije osobe. Većina umrlih bile su mladi i osoba u zreloj životnoj dobi što je trajno oslabilo snagu mnogih Brgujskih obitelj, pa u kasnijim godinama dovelo i do njihovog iščeznuća.

Preko 60% svih smrti bilo je uzrokovano zaraznim bolestima (gliste, tuberkuloza, boginje, kolera, tifus, diareje, dizenterije, šarlah, čirevi, angine i sl) , pri čemu su kod djece najveću smrtnost izazivale gliste (172 umrla). Kada bi se ovim zaraznim bolestima dodali i nedefinirani uzroci smrti „obična smrt“, „slabost“ i „istrošenost“ (ova tri uzroka, uz zarazne bolesti čine preko 90% svih uzroka smrti djece), „bijeda i mizerija“, praktički bismo došli do 80% uzroka svih smrti.

Vrijeme je to bez lijekova i antibiotika, gdje seoska medicina počiva na travama i krsnicima. Liječnik postoji u Kastvu, no za njegove usluge većina stanovnika nije imala dostatnih prihoda.